Šta zatičemo u blokovima — beton, niski plafoni i zvuk komšija
Stambeni blokovi na Novom Beogradu podignuti su šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina, u armiranom betonu i po tipskim projektima koji se ponavljaju iz ulaza u ulaz. To znači međuspratne ploče u koje se ne buši kako god stigne, i unutrašnje pregrade postavljene po logici stanovanja koja danas mnogima više ne odgovara. Prvo što uradimo na izlasku jeste da prođemo kroz ceo stan i razdvojimo šta je nosivo, a šta sme da se dira.
Svetla visina u tim stanovima najčešće je oko 2,5 m, pa svaki oduzeti centimetar plafona odmah promeni osećaj prostora. Zato ovde ne radimo duboka spuštanja — spušteni plafoni u bloku idu tačno onoliko koliko traže rasveta, kablovi i eventualna klima. Najčešće rešenje je traka uz zid ili ostrvo iznad dela sobe, dok ostatak plafona ostaje na punoj visini, čime se dobija i rasveta i osećaj da soba nije postala niža nego što jeste.
Zvuk komšija je druga stalna tema u betonskoj zgradi, jer se prenosi i kroz pregradni zid i kroz samu konstrukciju. Tu pomaže oblaganje zidova sa izolacijom: nezavisna potkonstrukcija koja ne dodiruje postojeći zid, mineralna vuna u šupljini i gipsane ploče preko nje. Ono što se time dobija jeste osetno tiši govor i televizor iz susednog stana, i to vam kažemo otvoreno, bez obećanja potpune tišine.