Kaluđerica, Leštane, Vinča — kuće koje se završavaju svojim tempom
Kuća u ovom delu Beograda retko se gradi iz jednog daha. Prizemlje se useli čim postane useljivo, a sprat ostane u sivoj fazi i čeka svoj red — nekad godinu dana, nekad deset. To nije propust, nego logika gradnje koja se ovde primenjuje decenijama: uradi se onoliko koliko se skupi, pa se nastavi kada se ponovo skupi, zbog čega u istoj kući lako zateknete gotovu kuhinju u prizemlju i sprat na kom postoje samo krov, pod i goli zidovi.
Zbog toga se unutrašnjost ovakvih kuća najčešće završava gipsom, a ne mokrim postupkom. Suva gradnja ne unosi vlagu u kuću u kojoj se već živi, ne traži nedelje sušenja i ne izbacuje porodicu iz sobe na duže vreme. oblaganje zidova gips-kartonom najbrže izravna zidove zidane kombinacijom bloka, cigle i betonskih serklaža — kombinaciju koju u Grockoj neretko zateknemo u istoj prostoriji.
Kada sprat konačno dođe na red, sledi zatvaranje potkrovlja: kosine, izolacija, zabatni zidovi i sve ono što od nezavršenog prostora pravi sobu. Ako raspored tek treba definisati, pregradni zidovi postavljaju se brzo i lako se pomeraju dok se plan još menja. U Vinči, Boleču i Ritopeku ima dosta starijih kuća sa velikim, nepodeljenim prostorijama koje se upravo na taj način dele na dve manje i upotrebljivije, bez rušenja i bez iseljavanja iz kuće.